Neka operacija započne…

Iznimne ljubavi iznimno su krive.
Svaki njihov osmijeh skupo je plaćen:
na račun nesretnih, one dobro žive.

MARIJINA PJESMA

Koliko prolaznika u meni živi!
Koliko će ih tek naći mjesto
i skrasiti se u meni, bez objašnjenja

Hoće li se naći netko tko će odbiti postati
tek voštana figura u mome muzeju,
izložak na prašnjavoj polici?

SKLAD CJELINE

Sanjam:
lice bez obrisa;
tijelo bez udova;
oči bez pogleda.

Nedostaje mi:
buka zagrljaja,
hirovitost maja,
vrelo iluzija.

SLIJEPI PROSJACI

Dugujem maštanjima par stihova o Njoj,
razočarano me oblijeću već mjesecima,
tužno promatraju kako razum dobiva boj.
                                  *
Besjede o očima što ih svuda gone,
pričaju o mnogim neprežaljenim dražima,
kazuju mi da je noću dovode šansone.

Ne susprežu se ni od suludih obmana,
uspoređuju je s mitološkim pejzažima,
mahnito poriču postojanje njenih mana.

A kada im čežnja stara razapne krila,
stoljetnim nagonom recitiraju Ćazima,
dok ih ne uspava tmina koja se gomila.
                                  *
Tada se viđaju s Njom u Maloj kavani,
i uzalud me zaklinju junačkim precima –
njezini su dodiri prstenom okovani.

IZOBLIČENI SLOGOVI

na nešto me doista sjeća taj grad

u čeonom režnju još žive fotografije skloništa za uboge
tu su udomljeni mnogi što su igrali epizodne uloge

visoke prozore dobro pamtim

u raskošnim vrtovima odigravale su se nedjeljne šetnje
ležerne ruke izbjegavale su iscrpljujuće kretnje

dugo mi je trebalo da shvatim

ramena su ugibale vreće sanja, toplih nadanja pune mreže
a jesen je sa sobom donosila nemire, sve teže i teže

kako se dogodio konačan pad

povijest sretnih ljubavi nastanila se na praznim stranicama mrtve knjige
na zahrđalim koricama ni naslova ni autora – tek čvrste verige

PERSPEKTIVA

Otkako nisi pored mene,
moj sat stao je.
S tvog lica, misli se ne pomiču.
                      *
Otkako sam te upoznao,
moj je sat stao.
S tvog lica, misli se ne pomiču.

KAZARSKO LICE

Danima me zapitkuješ:
„Kada ćeš mi napisati pjesmu?“

Nakon sedam dana upitnih pogleda,
sedam dana ustrajnosti
u sumnji u moje osjećaje,

evo ti odgovor:

ako ti je uistinu stalo do mene,
molit ćeš se bogu, vragu, komu već!
da do toga nikada ne dođe –

onoga dana kada ti napišem prvi stih,
uzdahnut će Ponte dei sospiri.

Nemoj se iščuđavati.

Deprimirajuće je to, znam, ali nema inspiracije
u godinama radosti koliko u satima bola.
                              *
Ako ti je, pak, samo do par redaka
u zbirci moje poezije,
ne brini:

dobit ćeš ih i više nego što zaslužuješ.

MRAVINJAK SVIJETA

probijene lubanje lepršaju na žici
mahniti krikovi stražare na odstupnici
koljena su smrskana uime iskrenosti

dok odsječene ruke mašu zanesenosti
iz izobličenog života nestaju krivci
blijede i posljednji tragovi zaslijepljenosti

nezaustavljivo nadiru trenuci trezvenosti
u sablasne dane zadnji trzaju se živci
u lokvi krvi posramljeni leže naivci –

vješti u maštanjima, u ljubavi laici

VOLJETI

Bez ljubavi, čovjek je samo mrtvac na dopustu.
E. M. Remarque

Sve je bio samo san!

zelene oči njene,
topliji od ljeta osmijeh njen,
korak njen, i u ruci mojoj ruka njena;

                i ja njen
                     <>
Probudih se mamuran.

mramorne oči nijeme,
hladniji od trupla osmijeh nijem,
korak nijem, i u ruci mojoj sjena nijema;

                i ja nijem

POVRŠINA SJAJNE TAME

Rasipam osjećaje, razbacujem se siromaštvom
kao galantar uleknutim ramenom

Iz džepova mi, poderanih, ispadaju pjesme –
zakletve napisane u zanosu, njoj

Magla me zasljepljuje, vijugaju ulice
pod mojim koracima kosturi

Hiljade posljednjih stanica na putu –
sporo otkucava vrijeme, igra se život

Plave note prodiru kroz hermetične zidove
i hipnotiziraju me, spašavaju

Sjedam na klupu ispred doma crnog trubadura
i kisnem, dugo u noć…

BRIGE BEZIMENE

Postojiš li?
Ne vidim te, ne osjećam te;
a sutra je tako daleko!

Hoćemo li se ikada sresti?
Sanjam te, predosjećam te;
predaleko…

TVRDI KRUH SPOZNAJE

Vidim se jednom davno, za trideset godina,
sjedim kraj kamina i pušim Golden blend
                                    *
Što sam baštinio od pretrpljenih tragedija?
Mudrost, budnost? Mislim da ne.

Miris čokolade aktivira okidač sjećanja
i vraća me u Havanu

Dugačak je put do početka stoljeća,
ali stižem u trenu

Plaza de Armas, Chan chan –
srpanj na drvenoj terasi,
i mi na terasi

Chan chan!

Jesam li joj toga dana izjavio ljubav?
Ne mogu se sjetiti,
maglovite su mi takve imponderabilije.

Je li me toga dana odbila?
Ne. Odbila me prije, a i poslije.

– O čemu razmišljaš, dragi?
– Razmišljam je li došlo vrijeme za krečenje.

Dim me sve jače omamljuje i savladava –
čokoladu sam joj i poklonio toga dana

Ne sjećam se s kim je ljubovao Tezej,
ali sjećam se te Idile

Ljetno sunce, alkoholna pića,
vječne ljubavne teme, intimna htijenja

Neću više pušiti taj prokleti duhan: pretežak mi je,
prejak, pregorak – predobro gori u sjećanju.

Što sam baštinio od proživljenih godina?
Ljubav, blagostanje? Mislim da ne.
                                    *
Vidim se jednom davno, za trideset godina,
sjedim kraj kamina i pušim neki duhan
koji nije Golden blend

BOJE PUSTINJSKOGA PIJESKA

Hej, ljepoto…

Uživaš li u sumornom nebu kao nekada?
Zajedno nismo opažali sivilo,
ravnali smo se prema slozi toga dana.
Ponekad su nam kišni dani bili žuti
a sunčani sivi.

Kako si danas, ljepoto?
Jesi li se udala, je li se našao
                                                         netko
koga uistinu voliš

Pripremaš li novu zbirku poezije?
Sve što si do danas objavila, imam.

Ja živim s djevojkom, skoro deset godina,
u grijehu, kako moja majka kaže.
Ponekad vodim djecu na izlet,
vole prirodu i ptice.

Ravnice te dovedu k meni – i miris čokolade.

Ostaj mi dobro, ljepoto:
ne skidaj kostim vječnog dječaka.

Nemoj se javljati – ne bih volio spoznati
da zbog mene koristiš usluge Pony expressa,
znam da ne voliš izrabljivanje konja.

STANOVITI PROPUST

Nemamo niti jednu zajedničku fotografiju,
crno-bijelu.

Imamo mnoštvo njih u boji, koje ističu naše oči –
boju tvoje netom obojane kose –
nove prozore u dnevnom boravku –
moje izlizane traperice,
krevet ormar ulje na platnu

Međutim, nema onog minimalizma,
one suštine:
                           nema nâs.

KALENDAR SAMOĆE

Nikad si nismo obećali beskonačnost, mila,
slijepo držanje za ruke dok život tiho sijedi.
Čemu onda zgražanje, čemu ti prijeki pogledi

Nikad se nismo zanosili snovima, ljepoto,
slijepom radošću što ne čuje neminovnost kraja.
Čemu se onda silovito čudimo ti i ja

Suzdržano smo gazili ulicama nježnosti,
naše su kretnje bile odmjerene i oprezne.

Na vječitoj straži zbog straha od punske vjernosti,
strepili smo da nam pogled – u ljubav ne ogrezne.

ELLE ET LUI

Je me souviendrai de toi comme
de l’oubli de l’amour même.
Marguerite Duras

Malo po malo –
najprije ću zaboravom prekriti
boju tvojih očiju, plavih.

Progutat će te senilnost koja otpor zaboravlja.

Ne želim te pokopati, ne želim!
Svakodnevno evociram dane naše
a dolazi mi jezovita činjenica
iščezavanja valjanog razloga
                                                          za pamćenje.

Zatim će na red doći ruke.
Doživljaj tvoje kože.
Glas, ramena, pogled –
konture lica uopće.

Malo po malo.

Čeznem za tragovima našeg života,
svaki sat sve manje.
Drhtim pri zaboravljanju takve ljubavi.

Bio je to gradić skrojen za idilu.
Ona se trebala zvati kao i ti.
Hodam za tobom
kada si već odavno zakrenula za ugao.

Previdjet ću čas
tvog konačnog odlaska.
Nećemo se oprostiti,
kao ni prvi put.

Čitav se svijet odvojio od zemlje
i strmoglavio poput meteora!

S vremenom, mučnina će proći –
sve će nestati i ništa mi od tebe neće ostati
i ništa mi neće nedostajati.

Čemu poricati očiglednu nužnost zaborava?

Još pamtim tren
kada si izgovorila svoje ime.
Međutim, vremena je dovoljno.

Tko si ti?

Hirošima, ljubavi moja.
Tako ću te zvati kada ću se prisjećati
jer imena tvoga neću se sjećati.

Malo po malo.

Hirošima, ljubavi moja:
nikada se više nećemo sresti.

PRIJATNA PROVALIJA

…uspomene na dane koji tek trebaju doći
                                  ***
Dogodi se, dogodi. Usprkos riječima,
trudu, i pravovremenim reakcijama,
ponekad se jednostavno dogodi.

Tišina nije loša.
Riječi katkada iscrpljuju,
cijede snagu, i onda umire
uslijed premorenosti

Žudnja izdaje.
Iskra u očima odaje,
kvisling predaje
neprijatelju na pladnju

Treba patiti.
Potrebno je stati,
s vremena na vrijeme,
trpjeti i umrijeti:

san liječi, preporađa.

Dogodi se, dogodi: usprkos riječima
trudu i pravovremenim reakcijama,
ponekad se jednostavno dogodi.
                                   ***
Unatoč svemu, i baš zbog svega, čuvam…

RANIH LJETA

We’ll always have Paris.
Rick Blaine

Šetali smo ulicama, ruke su nam bile sretne
isprepleteni prsti pleli su dane ljetne
                                     …
S troje zamazane djece došla je i bacila grah
proseći, tvrdila je da može spriječiti krah

Dobro se sjećam njezinih prijetnji i propale sjetve
ni danas ne živim u stvarnosti romske kletve
                                     …
Ovih dana ulicama šeću samo naše sjene
jedna ka ušću a druga ka izvoru Seine

SLABA JE VAJDA OD MOLITVE

uranjamo u zajedničko more
dodirujući se uspomenama
plivamo nekim dalekim erama
osmijesima rastjerujući bore

na dlanovima urezana slika
na kojoj se zagrljeni smiješimo
uvijek kad od sadašnjosti bježimo
progoni nas napuštena prilika

viktualija već odavno nema
stoji još samo spomenik mladosti
što raskošnim sjajem kratko je sjala

nije se moglo dugo od tantijema
Vanadis je bila ortak radosti
koliko je mogla nama je dala

SKAKAVCI POJEDOŠE GODINE

Sanjarije su nas vodile do najudaljenijeg kutka
ostavili smo smiješak na varljivom licu trenutka

grudi su krijumčarile otkucaje srca pred ljudima
užaren bodež pravde probio je kožu čudima

nevidljivi bičevi pucali su na razbludnim grudima
krv je kapala iz obzorja još dugo nad ludima

s lanca odbjegle urlike jeka je prestravljena donijela
sve što poklonila je strast – sa sobom je i odnijela.

UMJESTO NOVOG CARSTVA STARA RASPELA

Nikada je nisam poznavao!

padala je kiša tih srpanjskih dana
osmijesi su lebdjeli iznad ulica
i žamora krcatih gradskih kavana

Ni tada je nisam poznavao!

uzdasima smo slavili jutra rana
trenutke poput motiva s razglednica
na kojima je magija naslikana

Ni tada je nisam poznavao!

doživljaj Perzeida iz njenog stana
bila je to godina bezbrižnih ptica
i neprimjetno izvučenih katana

Ni tada je nisam poznavao!

bez obzira na smrtnu ozbiljnost rana
srljali smo dalje ozarenih lica
u pratnji staroga Aznavouriana
                              **
I tko zna kako se zove, tko bi znao –
ja ne znam, nikad je nisam upoznao!

I doista ne znam, ne znam o kom’ je riječ,
i ništa više, ništa, ne bih znao reć’.

NIJEME REŠETKE PROSTRANE TAMNICE

Poljupcima zaustavljamo vrijeme
proključale se usnice stapaju
u divljem grozničavom zagrljaju
svršavamo razbacujući sjeme

pišemo davnu povijest čovječanstva
svojim uzdrhtalim golim tijelima
vrele osjećaje akvarelima
pohranjujemo kao svjedočanstva

Uspomenama zaustavljam uru
ispred pravoslavne crkve svjetina
nedorečenost privode sjećanja

promišljam ustaljenu nekulturu
uz čašicu čudotvornog pelina
i njezinu šutnju što me proganja

iako je bila jezičnog zvanja
u ušima mi tišina odzvanja

U OTMJENIM SALONIMA PETROGRADA

Užareni obrazi pored slike raspeća.

Pogledima se stapamo…
maštanja svršavaju!
                            **
Obraz ti je hladan
otkako si me prvi put ugledala.

Gradio sam Potemkinova sela –
nijedno dijete neće izaći iz njih.

ANDANTE TRANQUILLO

putem ste izgubili kovčege pune divljenja
pune poleta i oduševljenja
pune mašte

zametnuli ste tragove do pustolovina
kompase do blaga cara Trojana
put do bašte

zaboravili ste gledati očima nade
pogledom kojim se svjetovi grade
nema sreće

napustile su vas želje snovi i sanjarije
vaše siromaštvo sve je sjajnije
i sve veće
                            *
ne, ljepoto – nismo više djeca

KRAJ DJELO KRASI

Poveden riječima jednog mladića:
razmišljam o tebi,
o radnji naše drame,
o staroj priči mladih ljubavnika

Nakon godina spoznavanja,
spoznali smo malo toga,
nedovoljno čak za rastanak pristojan –
barem dostojan svih onih
„volim te“

Sirotinja –
doista smo sirotinja,
ljubavna

BALISTIČKO KLATNO

Kada se osmjehnem drugoj
kao što sam se smiješio tebi,
                                                          otići ćeš.

Uzdahnut ćeš posljednji put,
i napustiti moj svijet.

Stoga,
živi punim plućima,
jer smrt ti je bliža od košulje.

GLAGOLI ZA PETRU K.

Hvala na inspiraciji
i oprosti na uzurpaciji.

Gledao sam te na slikama. Slikao sam te
i ovjekovječio pogledom
svaku poru tvoga tijela.
                                 ***
Premda usredotočen na ritam narančastog srca
i madež na tvojoj usni, udovi se ipak pomiču.

Imam neku ludu sklonost za te
i tabančim sulud ovom zemljom
dok postolari zadovoljno trljaju dlanove.

Ovo nije prvi put da se susrećemo.

Iako ti to nisi znala, često si me izvlačila
iz crnih jama – možda je to bio uzrok
onoj neobjašnjivoj iscrpljenosti
koja te ponekad salijetala.

Sada ću napraviti stanku da malo predahneš.

Pripremi si Gunpowder’s temple of heaven.
Vodu zagrij na 70 stupnjeva i namači 1 minutu,
kojoj treba dodati još jednu, a zatim procijedi.
Kraće će rezultirati nepotpunim okusom
a dulje gorčinom koja ne prašta.

Kažu da razbuđuje mentalno i fizički:
trebat će ti.

Slab sam u izgovoru i nesiguran na daskama,
ali svejedno sam igrao razne uloge
kako bih ti se približio. Eto,
sinoć sam bio prijateljica s kojom si se smijala,
iako su otisci suza bili i više nego vidljivi.

Kolegica iz udruge, baka iz Dnevnog boravka,
prodavačica, kondukter, poštar, konobar…

Igrao sam uloge svih ljudi
s kojima se susrećeš u životu.
Ne igram jedino sebe

jer u tvom življenju nemam mjesto –

ipak, sutra te vodim na večeru.
Svakako pojedi nešto kod kuće,
s pjesnicima se još nitko nije najeo.

Da znaš samo kuda sam te sve vodio
i kako smo uživali! Bila si sretna,
smijala si se – o bože! –
i ja sam se smijao,
i ljudi su nam se osmjehivali.

Pariz, Beč, Carigrad…
Simon čudotvorac i laneno uže
s kojim se penje na nebo.

Nismo kupovali suvenire pa si zaboravila,
ali ja sve pamtim. Rekla si mi jednom
da sam manijak i nisi pogriješila.

Međutim, ja sam pogriješio.

Zaspao sam sinoć uz otvoreni prozor.
Iznenada sam se probudio
nagrizan vlažnim zrakom.
                                  ***
Kada sam naposljetku shvatio,
i dalje sam te sanjao,

lijepa Vukovarko.

ZABRINUTA BORA

S tvoje kose mirise bih
nosio po sv’jetu.
Musa Ćazim Ćatić

Čime te mogu privući, ljepoto:
raskošnom neimaštinom s tavana?
uglađenim rječnikom, manirama?
racionalnim, bezbožnim životom?

Ljepoto, što ti mogu ponuditi:
svakodnevno odbacivanje normi?
ismijavanje zbog gaženja formi?
osude uz koje ćeš se buditi?

Čime bih te mogao usrećiti?
bezuvjetnom ljubavlju i pjesmama?
maštanjima, nesigurnim cestama?
snovima što će s ludošću kročiti?

Kako da se natječem s dječacima
što ti nude atalsko blago, slavu?
prijetvorne stavove, pognutu glavu?
dugoročnu ljubav u obrocima?

Kako bi me ikad mogla voljeti

POTROŠENI RJEČNIK

Nemoj mi pričati o patnjama što tinjaju u daljini
ne prepoznajem apstraktne oblike izmučenih likova
ne osjećam opojnu tjeskobu u zagušljivoj praznini

nemoj mi pričati o gluhoj i nepotkupljivoj tišini
ne prepoznajem vihore nespokoja izmorenost bova
ne osjećam bol polomljenog jedra što pluta na gorčini

nemoj mi pričati o kopreni čežnje i njenoj silini
ne prepoznajem mitske dubine sumraka trpezu snova
ne osjećam drhtave portrete koji tonu u davnini
                                       *
ušuti već jednom i primi me za ruku.

TEHNIČKE UPUTE ZA PETRU K.

Još te uvijek želim poljubiti.

                            *

I Upute za sunčano vrijeme

1. Raščisti misli i opusti se – ako budeš napeta i ja ću biti napet, a nema razloga da budeš napeta te da slijedom toga i ja budem napet.
2. Nagni glavu mrvicu u stranu, desnu – ako je ti nagneš ulijevo, a ja udesno, gledat ćemo se kao čudnovati kljunaši. Ako pak ostanemo uspravni, dodirivat ćemo se nosovima poput Inuita.
3. Sklopi oči. Ne brini, nećeš se poskliznuti – ja ću te primiti kada za to dođe vrijeme.
4. Polako kreni stvarati od obraza smiješak i nemoj se pitati gdje sam toliko dugo.
5. Strpi se malo dok provjerim dah. Strpljenja, molim – bit će ti drago što si čekala.
6. Osjeti kako te zrak dodiruje dok ti se moja glava približava.
7. Sada već možeš biti malčice uzbuđena ali zadrži osmijeh i diši na nos.
8. Malo ću se pognuti a ti, ako bude potrebno, stani na prste – možeš se i popeti na moje cipele.
9. A sada… Ne moram ti valjda sve crtati!

II Upute za kišno vrijeme

Sve isto kao u slučaju sunčanog vremena.
Malo kiše neće nas rastopiti.

                            *

Još te uvijek poljubiti želim.

DOK TIHO PRILAZE SJENE…

Požutjele slike vucaraju se poderanim novčanicima:
letimičan pogled otkriva osmijehe na unakaženim licima.

Davno su pokopani prolaznici, dostojno ispraćeni kricima –
u tektonskim pločama ljubavi urezane su bitke sa gubicima.

U očima vjetra lepršaju ruke koje smo hrabro prepustili zaboravu:
s vremena na vrijeme prođu nam kroz kosu oživljujući staru slavu.

Pokradeni od sviju, svega! Tko zna što bajke nose u rukavu –
koliko je sadašnjost trajna, otkrivaju zrnca pijeska što padaju na glavu.
**
Nade tinjaju: poput staraca iza kojih leži put nastojanja,

mi se usavršavamo u umijeću krhkosti postojanja

OSNOVNA TEŽNJA

Hoće li biti kako do sada bilo nije?
Hoće li uspomene jednom biti sjajnije?

Kada ogolimo stablo zahtijevajući minimalizam
hoćemo li naći poznanstvo ili disfunkcionalizam

Hoće li duh palanke prevladati u nama?
Hoće li propast s radošću biti dozivana?

Kada mladost jednom dolija i šutke padne na koljena
hoćemo li još biti djeca nepredvidljiva, zaljubljena

SVA LICA PETRE K.

Doista imaš obraza tako se ponašati!
Odgrizao bih ti nos da ga nisi davno izgubila.
                                      *
Lijepi pozdrav, lijepa Vukovarko.
Nisi valjda mislila da ćeš me se tako lako riješiti?
Znam da to nisi ni htjela.

Svašta ti ja još znam.
Na primjer: Eshil je poginuo
kada mu je orao ispustio kornjaču na glavu.
U carskoj Rusiji pušačima su odsijecali nos.
Kralja Pira ubio je crijep koji mu je neka baba
s krova kuće bacila na glavu…

Znam i to da još nisam odustao od tebe.

Generalni pokušaj?
Generalno, pokušavam,
kao što se može vidjeti iz priloženog.
Djecu je lako shvatiti: oni ne odustaju
jer ne znaju za poraz.

S ovakvima poput mene je…
zanimljivo.
                                       <>
U redu. Razgovarajmo sada ozbiljno.
Hajdemo se dogovoriti da se nađemo
na pola puta: ti obećaj da ćeš popiti kavu
sa mnom, a ja obećavam da neću
skidati oka s tebe. Tražim li puno?

Voli me, pazi me, mazi me i pustit ću te na miru!

Hajdemo sada najozbiljnije:
vrati mi moje snove. Očito ne znaš što bi s njima,
a meni su neophodni i izuzetno dragi.

Usput, to su jedine snimke na kojima me –
zbilja ljubiš.

Neće biti dobro ako ove škrabotine ugledaju
danje svjetlo. Tko zna što bi mogla pomisliti
o sebi.
                                       *
Bezobrazluk svojstven jednoj kroatistkinji!
Odgrizao bih ti nos da ga odavno nisi izgubila.

ŽIVI NIŠTA NE ZNAJU

Kada budeš čitala ovu pjesmu,
ja ću tek uspomena biti.

Smiješno će izgledati žarka ljubavna očitovanja,
neispunjene molitve ostarjele u stihovima.

Nikad više nećeš primiti pismo dezorijentirana –
čitati krasopisom ispisane retke odanosti,
među kojima je položaj neba i zemlje uklesan.

Možda ćeš prvi put osjetiti prazninu,
pismonoša kada dođe ne noseć’ ništa,
stih ili dva što bi ručala kraj ognjišta –
povijest ludosti što se odavno rasplinu.

Nikad više neću osjetiti dodire kroz polusan –
ruke koje stapa papir uz balade o prolaznosti
na Ilidži, među drvoredom kestena i platana.

Vrijeme će suditi upornim pjesničkim pokušajima,
općom će se neuračunljivošću braniti snivanja.

Kada budeš čitala ovu pjesmu,
sve će mi oprošteno biti.

LASI ZNANE

zlatni geviht
                              *
Kada ugledaš kćeri šal oko vrata,
godine raspleti –

kada začuješ najdražu boju bluza,
rado me se sjeti

Kada staviš cjepanicu u kamin,
čuvaj se starog tâta –

kada me sretneš u gradu,
objesi mi se oko vrata

Kada te ugleda naša fotografija zaboravljena,
osmijehom nagradi poljubac uspomena
                              *
fergismajniht

INHALATOR

Iscrpljen sam maratonskim raspravama.
Kako um zna biti strašan sugovornik!

A tek ljubav tema za razgovor…

ČEKIĆ SUMNJE

Hoće li doista jednog dana doći,
i stisnuti se pored mene u hladnoj noći?

Tijelom golim, usnicama punim moći,
hoće li donijeti smrt ostarjeloj samoći?

Kad zabijeli i sve podlegne mirnoći,
hoću li pogledom ljubiti njezine oči?
                                …
Jednog dana, moja će princeza doći.
Sa smiješkom u očima
pored mene će proći

BILJEŠKE O PISCU

Sljedeće informacije iskrsnule su prilikom razgovora s autorom i prema njegovim riječima imaju se smatrati vjerodostojnima. Biografske podatke kao što su godina i mjesto rođenja, osnovna škola koju je pohađao, predmete koje je naročito volio, ime prve simpatije i slične detalje koji obično krase đačke leksikone, autor nije htio obznaniti. Ovih nekoliko redaka što slijede, jedino je što je o sebi imao za reći i za što je dao dopuštenje da se objavi.

BILJEŠKA I

Usred kaotičnosti i nereda mojih snova,
maštarija pjesama sanjarija,
i nadanja,

izdiže se staložena karakteristika
odbijanja prividnog realizma,
svojstvena meni.

Dopustite da se predstavim:
diplomirani sanjar,
smjer iracionalizam, s naglaskom
na znanstveno-istraživački rad
iz područja nerazumnosti.

BILJEŠKA II

Podmititi me žele sa svih strana,
ponuda je doista mnogo:
kriticizam, racionalizam, empirizam…

Nekome bi možda bilo primamljivo,
netko bi možda smatrao čašću
da mu se ponudi jedan takav dar,
ali ja sam naprosto uvrijeđen!
Ja sam, nepotkupljivi sanjar.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d blogeri kao ovaj: